Meša Selimović rodjen je na današnji dan pre tačno sto godina. Najčešća asocijacija na njegovo ime su romani „Derviš i smrt“ iz 1966, i „Tvrdjava“ iz 1970.
Pored ova dva, svakako najznačajnija dela, njegov književni opus obuhvata i pripovetke: "Prva četa" (1950), "Tudja zemlja" (1957); romane: "Tišine" (1961), "Magla i mjesečina" (1965), “Ostrvo" (1974); studije i eseje: "Za i protiv Vuka" (1967), "Eseji i ogledi" (1966), ako i njegov autobiografski spis "Sjećanja" iz 1957.
Mehmed Selimović rodjen je u Tuzli. 1930. upisao se na studijsku grupu Srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Nakon završenih studija do početka Drugog svetskog rata, radio je kao profesor gimnazije u rodnom gradu. Zatvoren je 1942. zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943. prelazi na oslobodjenu teritoriju. Učestvovao je do kraja rata u borbi protiv okupatora. Posle rata je jedno vreme radio kao univerzietski nastavnik u Sarajevua zatim obavljao niz visokih dužnosti u kulturi. 1971. godine penzionisan je i seli u Beograd. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd. Umro je 11. jul 1982. godine u Beogradu.
Selimovića svojakaju i u Srbiji i u Bosni. I jedni i drugi barataju svojim argumentima. O tome je Selimović 1976. u pismu SANU rekao:
"Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom.”
Bio on i marsovac, za nas je najbitnije da nam je Selimović podario neke od najznačajnijih dela srpske i evropske književnosti 20. veka.
Spomenik Meši Selimoviću i slikaru Ismetu Mujezinoviću,
u njihovom rodnom gradu Tuzli.
Evo nekoliko njegovih njegovih misli,a za bolje upozavanje sa ovim autorom, obaveznu literaturu već znate!
Citati Meše Selimovića
*
Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.
*
Ne mogu da kazem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kazem: bicu ti prijatelj.
*
Strah i nemoc radjaju niske nagone.
*
Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav.
*
Do kraja zivota upoznavacu ljude, a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupka.
*
Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.
*
To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji.
*
… tajna se duže pamti nego jasna istina.
*
Čovjek se navikne na svaki smrad.
*
Ja uvek kažem: neka nije gore.
*
Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.
*
Ništa im ne zameram, pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti čak ni uspomene.
*
Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav.
*
Sve čemer, sirotinja, glad, nesreće… A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas.Zar je onda čuda što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo nadanašnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.
*
Zar lukavstvo može zamijeniti znanje? — Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo? — Lukavstvo je nepošteno. — Nije uvek ni nepošteno. Zato što je neophodno. Neko to zove mudrošću. — Šta bi ti savjetovao čovjeku kome želis dobro? — Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini. — Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.
*
Najmanja je mogućnost da pogriješim ako budem ćutao.
*
Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdižu.
*
Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.
*
Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje.
*
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.
*
Život ovog naroda je glad, krv, muka; bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj
*
Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovjek sam sebi.
*
Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?
*
Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski.
*
Tjerao sam glupu šalu, a istjerao gadnu zbilju.
*
Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće.
*
Ništa ne mogu učiniti, ali mislim. Toliko mogu.
*
Kada prodaješ, sve je jevtino, kada kupuješ, sve je skupo.
*
Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.
Постови
