недеља, 6. децембар 2009.

Putovanje u prošlost: Stara dokumenta!

Koliko toga se promeni za godinu dana, za deceniju, za vek? Koliko se promene ljudi, koliko se promeni tehnologija, koliko se promeni svet? Naviknuti i ušuškani u udobnost svakodnevice, retko kada se zapitamo kako su neke stvari izgledale ili funkcionisale pre dvadeset, pedeset ili sto godina, ili kako će izgledati ili funkcionisati za dvadeset, pedeset ili sto godina.

Naviknuti na naše, dosadašnje lične karte, trebali smo da se setimo jednom u deset godina da istu zamenimo važećom, eventualno prijavimo promenu prebivališta.


 Čekajući u redovima za nove, biometrijske lične karte i pasoše, dilema nam je da li uzeti ličnu kartu sa čipom ili bez njega. Po pravilu, nepoverljivi smo prema novim tehnologijama, novinama uopšte. Kada za desetak ili dvadeset godina čipove budemo imali na zdravstvenim knjižicama, vozačkim dozvolama i ko zna gde sve, biće nam čudno kako su stvari funkcionisale pre čipova, pre plastične dokumentacije.




Da li ste se ikada zapitali, ja iskreno do skora nisam, kako su se ljudi identifikovali mnogo pre čipova, pre otisaka prstiju, pre nitnovanih fotografija?
U starom koferu, medju starim fotografijama (o kojima je bilo reči u prošlom postu) pronašao sam mnoga stara dokumenta, medju kojima je bila i jedna lična karta još iz 1919. godine!


Ova lična karta izdata je 8. aprila 1919.godine, od strane seosko-opštinske uprave Caribrodskog okruga (danas opština Dimitrovgrad) izvesnom Petru Dimitrovom iz sela Mazgoš, koji je tada imao 28 godina. Tadašnji "čip" je saržao sledeće podatke: rast srednji, kosa crna, oči braon, nos pravilan, lice bledo, brkovi mmali, brada mala". Ova, 90 godina stara lična karta je inače pisana na bugarskom jeziku. Pa zar ovo nije putovanje u prošlost!

петак, 4. децембар 2009.

Putovanje u prošlost: Magija fotografije!

Kratka Istorija Fotografije:

Godine 1826. francuz Žozef Nisefor Nijeps uslikao je prvu fotografiju uz pomoć svetlosti i kamere opskure. Vreme ekspozicije bilo je 8 sati.
1835. Luis Žak Mande Dakere je napravio prvu pozitivnu fotografiju. 1841. Vilijam Henri Foks Talbot patentirao je prvi negativ-pozitiv proces koji je nazvao talbotipija. On je i snimio prvu fotografiju u mraku, a za osvetljenje je koristio električne iskre.
1858. prva fotografija iz vazduha slikana je iznad Pariza, 1861. Džejms Klerk Maksvel u Škotskoj je napravio prvu fotografiju u boji pomoću aditivne metode.
1878. Edvard Mejbridž postavio je 12 fotoaparata u niz da sazna podiže li konj u galopu istovremeno sve četiri noge. Na ovaj eksperiment ga je podstakla opklada između Lilanda Stenforda i Fredrika MekKriliša. Opkladu je dobio Stenford koji je tvrdio da konj istovremeno podiže sve četiri noge.
1888. na tržištu se pojavila prva Kodak fotokamera, Kodak No.1. U kameru je uložen roll-film. Kad bi se film potrošio, kamera se slala u Kodak gde su razvijali fotografije, stavljali novi film, pa kameru slali natrag. Ova kamera je koštala 25$.
1946. SAD su zarobljenu nemačku raketu V-2 opremile fotoaparatom i poslale je u orbitu. Tako su nastale prve fotografije iz svemira.
1995. pojavila se Casio QV-10, prva digitalna kamera sa ugrađenim LCD displejom.
1998. predstavljena je prva megapikselna kamera.


Letos sam, posle nekoliko godina, otišao u selo u kome je rodjen i odrastao moj otac. U staroj, napuštenoj i oronuloj kući našao sam mnoga sećanja na detinjstvo kada sam tamo odlazio mnogo češće, sećanja koja su, zarobljena u vremenu, čučala u gotovo svakom kutku kuće i dvorišta. U jednom starom, već zardjalom koferu, našao sam mnogo starih slika i dokumenata. Gledajući te stare slike, osetio sam se kao da je moguće da se na trenutak putuje kroz vreme, vrati u prošlost. Danas, kada na gotovo svakom mobilnom aparatu imamo kameru, kada su digitalni aparati deo svakodnevice, kada su nam hard diskovi puni slika i fotografija, skroz smo zaboravili na magiju koju fotografija ima, na vremena kada je slikati se fotoaparatom bilo retka privilegija, imati nekoliko slika, velika čast i ponos.

Pregledavajući stare fotografije, na neki način oživljavamo neke zaboravljene trenutke, nečija sećanja, nečije živote.

Vraćamo se u vreme kada se drugačije živelo,



kada se drugačije oblačilo,



kada su u modi bile stvari koje su danas u muzejima,
 


kada su u modi bile stvari kojima se danas vraćamo,
 


kada su žene svoje priče razmenjivale bez španskih serija,



kada se i isperd kuće od blata uživalo uz prasence na ražnju,



kada ljudi nisu bežali od rada i posla,



kada im je za taj trud jedina nagrada bilo drugarstvo i reč hvale,



kada sela nisu bila pusta, nego puna dece,



kada su deca bila možda pomalo stidljiva,



ali im je trebalo tako malo za osmeh na licu,



kada je bilo čistih potoka i reka,



kada je zimi bilo snega.



Ali mnogo vremena je prošlo od tada, mnogo toga se promenilo,
menjale su se generacije, menjale vlasti,



sa njima se menjale i uniforme.


Promenili smo se i mi, mnoge trenutke smo zaboravili, mnogih ljudi se ne sećamo, mnoge nikada nismo ni upoznali. Ali ostale su te stare fotografije, koje možda izbledele, možda pohabane, čuvaju trenutke kojih možda više nema ko da se seća! Pa zar to nije magija!



уторак, 1. децембар 2009.

Sto poznatih ličnosti na jednoj slici!

Slika “Diskutovanje o Božanstvenoj Komediji sa Danteom” na neobičan način sažima gotovo celu ljudsku istoriju, okupljajući na jednom mestu stotinu poznatih, istorijskih ličnosti iz najrazličitijih oblasti i razdoblja civilizacije. Koliko dobro poznajemo svoju istoriju, kulturu, nasledje, možemo i da proverimo po tome koliko ličnosti na slici možemo da prepoznamo!

Zaista, prepoznavanje što većeg broja ličnosti sa slike (ili svih!) postala je pomama na mnogim sajtovima i forumima od kada se ova slika pojavila na netu. Ličnosti na slici variraju od odmah prepoznatljivih, poput Staljina koji vodi razgovor sa Da Vinčijem, ili Putina, koji se odmara u društvu Majka Tajsona, preko Gandija, Pavarotija, Šekspira, Pikasa ili Bin Ladena, do ličnosti koje su malo pooznate van Kine, poput nekih kineskih pesnika, revolucionara ili Liu Xianga, čoveka koji je upalio olimpijsku vatru na prošlim Olimpijskim igrama.



Autori slike dugačke 6m i visoke 2.6m su kineski umetnici Dai Dudu, Li Tiezi i Zhang Anjun. Oni su rad na slici započeli 2006. godine, a završili ga nakon deset meseci. Vodjeni idejom da na jednom mestu sažmu istoriju sveta, ovi umetnici su u sliku uključili i najpoznatije svetske gradjevine Stounhendž, Velike Piramide i Kineski zid, kao i neke elemente kineske kulture, poput crvenog stolnjaka sa mapom Kine, kinesko posudje i polomljen stari točak.
Slika je verovatno nastala inspirisana Rafaelovom renesansnom freskom „Atinska škola“, na kojoj su svi drevni filozofi prikazani na jednom mestu.

Slika 100 poznatih ličnosti zapravo ima 103 ličnosti. Naime, u gornjem desnom uglu, na terasi, umetnici su naslikali sami sebe, kako razgovaraju sa Danteom. Odatle i naziv slike!
Da li su imali na umu da nam ovim kažu da je čitava istorija sveta samo jedan krug (Danteovog) pakla, i da su tu ljudi koji su uglavnom odgovorni (na pozitivan i negativan način) za situaciju u kojoj smo sada, zaključite sami!

Uglavnom, kliknite na sliku kako bi se uvećala, a zatim oprobajete sebe. Koliko ličnosti možete da prepoznate? Tridesetak? Pedesetak? Više?

P.S. Na ovom sajtu imate interaktivnu verziju slike, pa možete kasnije da proverite sebe. Kada mišem stanete iznad neke ličnosti, napisaće vam se njeno ime, a klikom idete na Wikipediu, gde možete saznati nešto više o toj ličnosti. Uživajte u ovoj (edukativnoj) internet senzaciji!

недеља, 29. новембар 2009.

Mrve Života




Ponekad,
bacam tako
dane za sobom
kao da su
mrve hleba.
Mislim,
jednog dana
ću se vratiti
tim putem.

A znam
da će ih
neki vrabac
iskljucati
i da nazad
povratka
nema.

четвртак, 26. новембар 2009.

Izbori u životu, Efekat leptira, Alternativna istorija, ŠBBKBB,...

Šta u životu znači jedna sekunda, jedan trenutak?
Neki trenuci ne znače ništa, neki znače mnogo, neki sve!
Nekome ne znače ništa, nekome znače mnogo, nekome sve!

Juče sam doživeo saobraćajnu nesreću! U jednom, naizgled običnom trenutku, u maglovitim jutarnjim časovima, na jednom lokalnom putu, u jednoj krivini, neočekivano sam naišao na poledicu koja me je velikodušno poslala u naručje steni pored puta! Ja sam, na sreću, prošao dobro, moj auto, nažalost, nije!

Bio je to jedan trenutak koji u mom životu nije trebalo da znači ništa, koji sada znači mnogo, koji je mogao da znači sve!


Ceo dan sam razmišljao kako se to desilo, zašto se to desilo, kako je moglo da se izbegne, ali i šta je sve moglo da se desi!

Kada se ovih nekoliko pitanja pogleda izolovano, van ovog, van bilo kog konteksta, možemo da vidimo da su to pitanja koja vrlo često sebi postavljamo u životu, pitanja koja slede u trenucima razmišljanja i meditacije posle nekih iole značajnijih (notornih) trenutaka u životu. Bez obzira da li smo zakasnili za (zadnji) autobus, nagazili odvezanu pertlu, polomili čašu u kuhunji ili nešto mnogo, mnogo ozbiljnije.
Svakome od ovih trenutaka, ali i bilo kom drugom dogadjaju i stanju u životu prethodi neka odluka. Odluka koju smo mi izabrali da donesemo!

Nedavno sam pročitao jednu sjajnu epizodu stripa Dilan Dog. U pitanju je specijal epizoda „Izbor“. Ne znam da li ste imali prilike da pročitate ovaj strip, da li vas strip uopšte zanima, da li ste upućeni u svet Dilana Doga?  Čak i ako je vaš odgovor na sva ova pitanja negativan, nemojte propustiti da pročitate ovu epizodu, ako vam se za to ukaže prilika.


Ukratko: Dilan Dog, istraživač natprirodnih pojava, stoji na vrhu jedne zgrade, pred izborom koji može biti presudan po život njegovog vernog pomoćnika Gručoa! Tu dolazi „smrt“ koja čeka svoj plen, ko god to bio. Ishod situacije će zavisiti od Dilanovg izbora! Našavši se u situaciji u kojoj treba da donese odluku koja u trenutku može zauvek da promeni njegov život, Dilan se upušta u dijalog sa smrću. Smrt onda odlučuje da ga povede unatrag, kroz njegov život i pokaže mu neke od ključnih trenutaka u njegovom životu, neke od njegovih odluka koje su rezultirale ovim ili onim i pokaže mu šta bi se deslio da je njegov izbor bio drugačiji. Dilan sa čudjenjem prolazi kroz svoje „Priče o nepreživljenim životima“ i uvidja da su neki naizgled obični trenuci i odluke, efektom leptira uticali na mnoge kasnije stvari, na samog Dilana, na život i smrt ljudi sa kojima je on dolazio u kontakt.

Dilan Dog: A... kako sam odlučio? Dobro? Hoću reći... jesu li odluke bile ispravne?
Smrt: Ispravne, neispravne...glupih li izraza! Odabrao si i sad si ovde, to je sve!

I upravo tu je srž moje priče! Svi naši izbori, sve naše odluke u životu... nije toliko važno da li su bile dobre ili loše, jer kakve god nam se činile tada, u zajedničkoj kombinaciji one su rezultirale nama onakvim kakvi jesmo sada! Naša trenutna situacija, lično zdravlje, materijalno stanje, stepen uspeha u karijeri, ljubavni život, društveni život, nivo lične satisfakcije, naša interesovanja...sve je to kulminacija izbora koje smo donosili u toku svog života! Nekada lakših, nekada težih, nekada voljnih, nekada nametnutih, ali „naših“ izbora! U datim uslovima, mi smo ti koji smo sopstenim izborima stvorili svoju (subjektivnu) realnost!

Pre par godina nabavio sam jednu zanimljivu knjigu koja se zove „Šta bi bilo da je...?“. U njoj, neki od najuglednijih svetskih vojnih istoričara i analitičara zamišljaju kako bi tekli tokovi svetske istorije da su se neki dogadjaji, koje smatramo prekrenicama u istoriji civilizacije, odvili na drugačiji način, o čemu su ponekad odlučivale sekunde! Alternativna istorija sveta u kome je Aleksandar Veliki ubijen u bici kod Granika, pre nego je postao to što jeste, u kome su Mongoli uspeli da osvoje Evropu, u kome je Španska Armada ostala neporažena, Džordž Vašington nije uspeo da pobegne iz obruča Britanaca, saveznička invazija na dan D nije uspela... Svet danas bi bio mnogo drugačiji, a ipak, možda i ne bi!
I mi možemo da razmišljamo kako bi tekla istorija da nismo igubili Kosovski boj, da Gavrilo Princip nije ubio Ferdinanda, da nije ubijen kralj Aleksandar, da Tito nije uspeo da se izvuče iz obruča nemaca, da Milošević nije dobio izbore, da je premijer Djindjić živ...

Iako zanimljivo i izazovno, možda je bolje ne razmišljati mnogo o tome „šta bi bilo, kad bi bilo“ (šbbkbb), ne razmišljati toliko o tome „šta“ odlučiti, nego energiju usmeriti na pitanje „zašto“ smo doneli odluke koje smo doneli, zašto da izaberemo jedno, na štetu drugog! Svaka odluka koju smo doneli ustvari deo je nas, otkriva nešto o nama, ko smo i šta smo. Ponekad je mnogo važnije da shvatimo ne „šta“ odabrati/smo odabrali, već „zašto“ odabrati/smo odabrali baš to! A onda, moramo da živimo sa posledicama odluka koje smo doneli!
I nemojte da čekate da vam se desi nešto kao što se desilo meni juče, da bi ste počeli da razmišljate o ovome. Izbori koje ste već doneli, učinili su da budete to što jeste sada, izbori koji su pred vama takodje su deo vas, takodje su isto što i vi!

Kada je Neo u filmu „Matrix“ otišao da od Proročice potraži savet oko nekih teških odluka koje su bile pred njim, ona mu je odgovorilia:
„Ti nisi došao ovde da doneseš neke odluke, zato što si ih već doneo. Ovde si da pokušaš da razumeš zašto si ih doneo.“

Ne znam da li se slažete sa mnom? Ne znam ni da li sam jasno rekao to što sam hteo, jer sam još uvek pod utiscima jučerašnjeg dana. Uostalom, ja sam samo svoje misli kucao naglas!

Podelite ovo

Related Posts with Thumbnails